Komentari: 0
Ostavite komentar
Ocena: 0.00
Glasaj:
Pošalji tekst
Promeni veličinu slova
Verzija za štampu
Bili ste svedok događaja?
Pošaljite nam vaše vidjenje, slike ili video..

14/05/2010 16:37

LAUDATIO

ANDŽEJ MENCVEL: Tvorac individualističkog modela patriotizma

Početkom 90-ih godina prošloga veka započeo je, nažalost, ne „plišani“ već eksplozivni raspad jugoslovenske države, koji u stvari traje do danas, pošto se nedavno Crna Gora odvojila od Srbije, a Kosovo proglasilo nezavisnost. Nemoguće je navesti sve razloge za ovaj raspad jer, kao u svakom istorijskom procesu, njihov splet je gust i složen; istovremeno, nemoguće je među ovim uzrocima zaobići faktor koji predstavlja faculté maîtresse Čolovićevih kritičkih analiza - naime, eksploziju nacionalizama.

Srbin Ivan Čolović, u samom centru Srbije, u njenoj prestonici, u čitavom ciklusu esejističkih knjiga i stotinama publicističkih članaka, podvrgavao je i podvrgava srpski nacionalizam istrajnoj, pronicljivoj i odlučnoj kritici. I ne samo to. Kad su vazdušne snage NATO bombardovale Beograd da bi zaustavile Miloševićevu agresivnu politiku, ovaj naučnik i pisac priznavao je srpsku saodgovornost za rat i njegove posledice. Mogao bi da kaže o sebi u Beogradu, kao Martin Luter u Vormsu: „Takvo je moje stanovište, drugačije ne mogu“. Ili jednostavnije: „Tu sam!“

Ipak, nije reč samo o unutrašnjem otporu, koji je Čolović pružao srpskom agresivnom nacionalizmu, mada je i njime zaslužio ranije dobijena evropska priznanja, nagradu Herder i orden Legije časti, kao i ovo poljsko priznanje. Još važnije je to što je on taj otpor razvio ne samo u kritičkim interpretacijama srpskog političkog etnomita - u njegovim brojnim vidovima i konkretizacijama - već i u novatorskim analizama bliskih i konkurentnih varijanti nacionalnog mita: hrvatskog, slovenačkog, bosanskog, makedonskog, crnogorskog, albanskog. Može se reći da je u spoznajno-kritičkom postupku „poći od sebe“ dobra pretpostavka za uspeh, ali tek proširenje analize na susedne pojave i obogaćenje empirije daju ovom postupku vrednost naučnog znanja. Da ovo rivalstvo nacionalizama nije dobilo formu međusobnog uništavanja i krvavih ratova - ratova čije rane još nisu zaceljene, što prožima svaku reč koju Čolović piše - moglo bi se reći da se on našao u privilegovanoj spoznajnoj situaciji: sama istorijska stvarnost pribavila mu je bogat empirijski materijal za njegova naučna proučavanja. Međutim, to nije bila nekakva daleka objektivna realnost, već rasparčana otadžbina, koja traži da se nađu uzroci njene drame, koja obavezuje naučnika na kritičko promišljanje.

U Čolovićevim analizama reč je o balkanskom etničkom nacionalizmu, koji je kolektivistički. U savremenoj nauci ovakav nacionalizam naziva se etnonacionalizam i predstavlja konstitutivan element procesa formiranja mnogih savremenih nacija u Evropi i u svetu. Bez tog elementa nećemo shvatiti kako je nastala nacija u Nemačkoj, Rusiji, Italiji, Poljskoj, Mađarskoj i Litvaniji, a sigurno ni u Irskoj i Norveškoj. Izgleda da veoma dobro znamo na čemu se ovi pojedinačni etnonacionalizmi zasnivaju i posvećen im je veliki broj monografskih studija. Ipak, niko dosad nije napravio tako teorijski razvijena i empirijski bogata komparativna istraživanja kao Ivan Čolović. Već sam rekao da se on bavi balkanskim kolektivističkim nacionalizmom, što je adekvatno određenje njegovog rada, ali njegovi rezultati odnose se na sve evropske, a sigurno i svetske, etnonacionalizme i zato imaju univerzalnu vrednost.

Evo šta Čolović, između ostalog, kaže: etnonacionalizam redukuje narod na pleme, dakle valorizuje prvobitne veze kao rođačke, ili ih bar predstavlja kao rođačke. Dakle, pripadnici nacije mogu da budu samo ljudi iste krvi... Nacionalnu skupinu etnonacionalizam predstavlja sebi i drugima kao prirodnu ili kao urođenu zajednicu, u svakom slučaju nastalu u preistorijskom, mitskom vremenu, u Urzeitu. Pošto je danas teško dokazivati da li je u drevnosti naše pleme izašlo iz zemlje ili je poslato s neba, ponuđene su kvaziistorijske etnogenetske legende o poreklu pojedinih naroda, od Praslovena, Veneta, antičkih Makedonaca, Ilira ili, kao kod nas u Poljskoj, od Sarmata. Naravno, ovakve legende se ne daju proveriti, ali se zato javljaju svakojaki tobože naučni argumenti, na primer, fiktivne etimologije; tako su i Poljaci navodno nastali u poljima na kojima se i sada nalaze. Ovde je, naravno, od istinitosti važnija funkcionalnost - jer se ovim legendama konstruiše ideja o nacionalnoj autohtonosti, nacionalnom pravremenu.

U kritičkim analizama ovakvih autohtonizama, čija je erupcija u vreme raspada Jugoslavije bila neobično snažna, Ivan Čolović se pokazuje kao majstor od koga ćemo učiti. Na primer to da autohtonizam ne ostaje stvar natriralna, svetovna, nego da traži posvećenje, sakralizaciju. Tako se on povezuje sa mesijanizmom, odnosno sa verovanjem da nas je kao narod izabrao Bog, koji nas stavlja u iskušenje i posvećuje nam posebnu pažnju. Bog mora da blagosilja ne samo naše tvrđave, čete i straže, već i fudbalske klubove i književne saveze. Ovde ponovo moram da kažem da Čolović majstorski čita ne samo etnonacionalističke tekstove, već i političke obrede i rituale i pokazuje da je ekspanzivni derivat političkog etnomita svojevrsna spiritualizacija čitave stvarnosti, pretvarane u „duhovni prostor“, simbolično određen grobovima i spomenicima. Takozvana „duhovnost“ obeležava sve pojave, jezik i poezija služe da se stvore nadahnute, proročke ekspresije nacionalnog duha. To se pretvara u pravi Kulturkampf, u „teror kulture“.

Etnonacionalizam, i to sigurno ne samo srpski, hrvatski ili slovenački, već i poljski, slovački ili mađarski, ima važnu zajedničku odliku - ne samo što sebe predstavlja kao „istinski“ ili „pravi“ patriotizam, već on čitav simbolički prostor formira tako da svaku vrstu zajedništva (prirodnog ili sakralnog) veže za sebe. Delo Ivana Čolovića bilo bi nepotpuno, ako bi se ograničavalo na, čak i najpronicljiviju, kritiku takvog etnonacionalizma i njegovih simboličnih pretenzija. U svom višegodišnjem radu i naučnoj, profesorskoj, publicističkoj i političkoj delatnosti, on stvara drugačiji model patriotizma, i to ne samo srpskog, već i hrvatskog, poljskog ili mađarskog. To je patriotizam koji se zasniva na izabranim političkim vezama, a ne na prinudnom srodstvu, koji je, dakle, istorijski, a to znači zemaljski, a ne natprirodan, mističan, koji povezuje i uključuje svesne ljude, a ne isključuje obeležene, koji, najzad, predstavlja solidarnost slobodnih i nezavisnih osoba. Ovaj patriotizam je nesumnjivo individualistički, ali ovaj individualizam nije anarhičan - on obuhvata čoveka sa svim njegovim ljudskim kvalitetima i različitim vezama, zato je antropološki.

Prevela s poljskog Ljubica Rosić

Ostavite komentarOstavite komentar

Komentari (0)